
28.4 - 1.5 2025
Pharos Dane Filozofije
Stari Grad Philosophy Days
foto: vilma matulic
"Nasuprot Zlu"
"The Opposite of Evil"
































































































photos Vilma Matulic, Stan Coenders, click image
Milosav Gudović
Milosav Gudović, Phd.
Institute for the Study of Christian Tradition (Ljubljana)
zvontisine@gmail.com

Dr. sc. Milosav Gudović je filozof, komparatist i pjesnik. Njegova teorijska interesovanja sežu u područje hermeneutike, suvremene filozofije i književne antropologije. Suradnik je Instituta za proučavanje kršćanske tradicije (Ljubljana). Autor je znanstvene monografije De profundis: Martin Heidegger in pesniška hierodiceja (Ljubljana: KUD Logos, 2023).
Milosav Gudović (Phd.) is a philosopher, comparatist, and poet. His research interests include hermeneutics, contemporary philosophy, and literary anthropology. He is a fellow at the Institute for the Study of Christian Tradition in Ljubljana. He is also the author of the scholarly monograph De Profundis: Martin Heidegger in pesniška hierodiceja (Ljubljana: KUD Logos, 2023; in slovene).
Apologija dobra u Poemi o Velikom inkvizitoru F. M. Dostojevskog
Izlaganje je posvećeno mogućem tumačenju poglavlja Veliki inkvizitor iz romana Braća Karamazovi F. M. Dostojevskog. Taj odlomak, koji bi bez poteškoća mogao funkcionirati i kao samostalno književno djelo, opisuje susret Krista i njegovog poznog, pobunjenog »sljedbenika«. U izlaganju svoje »poeme« Ivan Karamazov oslikava oštru razliku između načela dobra i zla – na ravni etike, socijalne ontologije, psihologije i metafizike. Pritom dolazi do izražaja piščeva dosljedna obrana dobra, sadržana u brižljivom prikazu nenasilnog, bezglasnog odgovora na pritisak autoriteta, težnje da se zadobije vlast nad savješću i da se suspendiraju osobne i društvene slobode. Veliki inkvizotor je personifikacija volje za odsutnim Bogom i otuđenom, autonomnom imitacijom teonomnog poretka. Poema ukazuje na ograničenosti i zamke takvog pothvata. Paradoksalno zasnivanje dobra u ime Boga, ali bez Boga i njegovog opominjućeg obličja, neminovno se pretvara u svoju suprotnost. U neslobodu i zlo.
Apology of Good in F. M. Dostoyevsky's Poem of the Grand Inquisitor
My lecture is devoted to the possible interpretation of the chapter The Grand Inquisitor from the novel The Brothers Karamazov by F. M. Dostoyevsky. This chapter, which could easily be read as a separate literary work, describes the encounter between Christ and his late, rebellious „follower“. In the presentation of his „poem“, Ivan Karamazov depicts a sharp difference between the principles of good and evil - on the level of ethics, social ontology, psychology and metaphysics. At the same time, the writer's consistent defense of the good comes to the fore, which is reflected in a careful presentation of a non-violent, silent response to the pressure of authority, the tendency to gain power over the conscience and to suspend personal and social liberties. The Grand Inquisitor is the personification of the will for an absent God, as well as for an alienated, autonomous imitation of the theonomic order. The poem points to the limitations and pitfalls of such endeavors. Paradoxical foundation of good in the name of God, but without God and his admonishing appearance, inevitably turns into its opposite. Into unfreedom and evil.
Questions
1. What is the relationship between individual and institutional responsibility, and how, in the context of this problem (and with the related issue of freedom), can we understand the concept of good?
2. The limit of the projectivity of good: is the projectivity of good the adequate way to achieve it?
3. The (im)possibility of reconciling good and non-violence in the earthly world? Pro et contra.
Selected Literature
Достоевский, Ф. М. Братья Карамазовы. Собрание сочинений, т. 11. и 12. Москва: Мир книги, 2008.
Pattison, G. (ed.). Dostoevsky and the Christian Tradition. Cambridge: Cambridge University Press, 2000.
Guardini, Romano. Religiöse Geltalten in Dostojewikijs Werk. München: Kösel, 1977.
Milosav Gudović contributed to the 2024 edition with:
HOPE AND TIME: A Personalistic Perspective
dr. sc. Milosav Gudović
Institut za proučavanje kršćanske tradicije (Ljubljana)
NADA I VRIJEME: Personalistička perspektiva
U promišljanjima o fenomenu ljudske egzistencije, odnos nade i vremena ima poseban značaj. Vrijeme služi kao područje u kojem pojedinci nastoje razumjeti vlastito biće, dok nada utjelovljuje implicitni ili eksplicitni način na koji se svako oblikovanje životnih planova zaista odvija. Ako se trijada prošlosti, sadašnjosti i budućnosti promatra iz personalističke perspektive, nada postaje kamen temeljac poimanja budućnosti na razini konkretne filozofije. Točnije, proživljeno vrijeme je uvijek osobno, iako osobnost nema utjecaj nad vremenom. Ona se samo kreće u vremenskom okviru opažanja stvari. Nada i vrijeme su neizostavni elementi osobne orijentacije u svijetu. Budućnost se otvara našim očekivanjima, a iza svakog horizonta očekivanja – koji predstavlja temelj percepcije stvarnosti – upravo je nada. Na temelju odabranih uvida iz metafizike nade Gabriela Marcela, utopijske misli Ernsta Blocha i apologetike humanizma Ericha Fromma, usredotočit ću se na razliku između striktno imanentnog i eminentnog religijskog shvaćanja nade kao egzistencijalnog stava. Prema zagovornicima imanentizma nada je vezana isključivo uz vrijeme, dok se u religiskoj misli primat daje vezi između vječnosti i vremena. Međutim, čak i kada je pretpostavka o vječnom odnosno bezvremenom ispunjenjenju naših očekivanja utkana u ljudski život, nada i dalje ostaje čin osobne egzistencije unutar protoka vremena. Egzistencija je vremenski mjerljivo putovanje. Osoba koja se nada, homo sperans, još uvijek se nalazi usred granica vremena, pa je, stoga, jezično i ontički primorana vječnost vidjeti i izraziti kroz prizmu budućnosti. Samo kao takva, osoba je putnik iz vremena u vječnost: pravi homo viator.
Sudionici u raspravi mogli bi razmotriti sljedeća pitanja:
-
Kako razumjeti razliku između nade za vječnost i nade za budućnost?
-
Što određuje povezanost vjere i nade u personalističkom kontekstu?
-
Kako se utopijske težnje isprepliću s nadom kao egzistencijalnim stavom?